Mali obrtnici na zagrebačkim tržnicama bore se s padom prometa, zapuštenom infrastrukturom i nebrigom uprave. Dugogodišnji mesar s Dolca, Marijo Jakuš, otvoreno progovara o problemima koje svi vide, ali nitko ne rješava
Na Dolcu radi već 25 godina. Svako jutro, prije nego što se grad probudi, Marijo Jakuš iz Mesnice Mario sprema svježe meso za svoje stalne kupce. Kaže, voli svoj posao, ali priznaje – nikad nije bilo teže.
– Tržnice su zapuštene, higijena je loša, a marketing ne postoji. Oko Dolca je ukinuto oko 500 parkirnih mjesta i promet je zbog toga drastično pao – priča Jakuš.
Kad je 1989. prvi put došao na Dolac kao šegrt, bilo je prestižno raditi na toj tržnici.
– Kad sam otvarao svoju mesnicu, Dolac je bio ponos grada. Danas je pola prostora zatvoreno. Nema fleksibilnosti u zakupu, a prazni lokali zjape neuređeni. Na višestruka upozorenja da se barem stave reklame, nitko ne reagira – kaže.
Dolac je, kaže, postao simbol nebrige. Svakim danom sve više propada. Manjak je čistača, infrastruktura je loša, a dojam je da nikog nije briga.
Posebno ga je naljutilo zatvaranje hale Dolca nakon što se dio ožbukanog stropa unutarnjih prostorija tržnice urušio u ranim jutarnjim satima u utorak.
– Stručnjaci su procijenili da 90 posto hale zadovoljava uvjete, ali uprava je svejedno zatvorila cijelu halu. Umjesto da osiguraju samo rizični dio, oni su sve zatvorili. To je još jedan dokaz da nemamo iste želje ni vizije – kaže Jakuš.
Najveći problem? Parking.
– Za Dolac je parking pitanje opstanka. Ljudi dolaze po veće kupovine, a onda moraju sve nositi stotinama metara jer nema gdje stati autom. Kad bi se taj problem riješio, primjerice izgradnjom podzemne garaže – Dolac bi ponovno živnuo.
Cijene zakupa su, kaže, u zadnjih deset godina stalno rasle. Najam je sve skuplji, ali ulaganja u tržnice nema. Dio novca od najma trebalo bi usmjeriti na modernizaciju i marketing. On jednostavno ne postoji, dodaje.
U pandemiji je Mesnica Mario bila među prvima na Dolcu koja je uvela online narudžbe i dostavu.
– To nas je tada spasilo, a i danas radimo dostavu. Kupci to cijene – kaže.
Zadnjih godina, kaže, vidi i sve više mladih ljudi. Dolaze, raspituju se, žele znati odakle je meso i kako se priprema. Njima prilagođavamo ponudu, više pripremamo meso za moderniji pristup kulinarstvu. Svojevremeno su dobili i poticaje grada Zagreba za tradicijska i deficitarna zanimanja koja su koristili za modernizaciju poslovanja.
– Da ponovo otvaram obrt i da imam ovakve spoznaje o stanju na tržnici, bojim se da ne bih ovdje otvorio – kaže Marijo.
Kad je prvi put kao šegrt došao na tržnicu Dolac davne 1989. bilo je stvar prestiža imati mesnicu na Dolcu. U vrijeme preuređenja tržnice Dolac 1996. bilo je puno više upita za prostore nego što ih je bilo ponuđeno.
– Kad sam počinjao, Dolac je bio srce Zagreba. Danas zjapi prazan. I to najviše boli nas koji smo ovdje proveli život – zaključuje.
