Zimski praznici kod djeda i bake često su imali isti, lagani ritam. Ušuškani pod teškom dekom, uz dječji program na televiziji, dok je u pozadini stari zidni sat neumorno udarao spor, bezbrižan takt. Tika-taka, tika-taka. Nigdje se nije žurilo. Vrijeme je trajalo dulje, uživalo se u svakoj minuti, u svakom otkucaju.

Tragovi tog ‘pradavnog’ vremena još se naziru na licima uličnih satova, na trgovima naših gradova. Urbani gorostasi desetljećima bez predaha udaraju ritam grada i čuvaju uspomenu na razdoblje kad je vrijeme imalo drukčiju vrijednost.

Jedan od ljudi koji se skrbi za ove gradske divove je Dalibor Lebarović (53), urar iz obitelji s dugom tradicijom urarstva. Obitelj Lebarović među rijetkima je koji se bave održavanjem javnih satova, Daliborov djed Simeon naučio je taj posao od svog oca i prvi je iz obitelji davne 1953. godine preuzeo održavanje sata na Kvaternikovom trgu.

-Taj je sat stigao iz Beča još 1920. godine. Prije mog djeda o njemu su se brinuli urari Mirko Novak i Mate Barač. Moj djed Simeon nastavio je tu brigu, a s vremenom je preuzeo održavanje i drugih zagrebačkih satova – onog na Savskom mostu, u Dubravi, kod Hrvatskog narodnog kazališta, na Zvijezdi i legendarnog sata na Trgu bana Josipa Jelačića, priča Lebarović.

‘Nađemo se kod sata’

Najpoznatiji zagrebački sat, onaj na glavnom trgu, kroz godine je postao najomiljenije mjesto sastanaka – prijatelja, ljubavnika, kolega. Dovoljno je bilo reći: ‘Vidimo se u 12 kod sata’ i sve je bilo jasno, bez lutanja i traženja.

Taj tihi promatrač u svojoj karijeri svašta je doživio, svjedočio je prosvjedima, proslavama sportskih uspjeha i brojnim dočecima Nove godine. Odolijevao je političkim sustavima i promjenama vlasti, ali i potresima.

-Ovaj model sata koji nas danas s visoka gleda, ovdje stoji još od Univerzijade 1987. godine, treći je po redu. Kad je postavljen, imao sam 15 godina – govori nam Dalibor.

Puno je veći od ostalih satova u gradu. Dimenzije su mu 140 x 140 centimetara, dok su ostali uglavnom 110 puta 110. Sam stup visok je sedam metara, a u sam sat bez problema stane šest osoba. Ispod njega nalazi se prostorija veličine četiri puta četiri metra, dubine tri metra, u kojoj danas nema ničega osim vode. Zanimljivo je da jedini nije stao kad je Zagreb prije šest godina pogodio potres.

Prisjećajući se djetinjstva, Lebarović dodaje da su javni satovi nekad radili na telefonske parice, zbog čega su se često kvarili. Nisu imali ni zaštitno staklo, pa bi u zimskim uvjetima, kad bi pao snijeg, jednostavno stali.

O obrtništvu i anegdotama

Danas Dalibor Lebarović i njegov otac Zlatko održavaju oko 350 satova u Hrvatskoj, Sloveniji te Bosni i Hercegovini, od kojih su većinu sami proizveli. Osim javnih satova, popravljaju i ručne satove građana, brinu o satovima u poslovnim objektima poput Hrvatske narodne banke, Ine i Palače pravde, izrađuju manje zidne satove za škole i hotele, toranjske satove te posebne mehanizme, poput onoga za Državni hidrometeorološki zavod.

-Posebnost našeg obrta je i u tome što se kod nas izrađuju svi dijelovi sata, od upravljačkog ormarića, kućišta, brojčanika i mehanizama s kazaljkama – ističe Dalibor.

-Posao je zahtjevan jer se dio intervencija obavlja noću. Satovi su povezani s javnom rasvjetom pa, ako nešto ne radi, mora se izaći na teren po mraku, često nakon 23 sata. Posao traje praktički od 0 do 24, ovisno o situaciji – objašnjava.

Urarsku radionicu na Maksimirskoj cesti 52a otvorio je Daliborov djed još 1947. godine, a obrt ondje djeluje bez prekida do danas. Tijekom desetljeća rada, Dalibor i njegov otac Zlatko pamte brojne anegdote.

-Prilikom servisa sata kod HNK moj stric Marjan bio je u satu, a netko iz obližnjeg kafića poslao mu je kavu. Konobar se popeo po ljestvama i donio je ravno u sat. Jednom je gospođi u Dugavama zagorio ručak jer je sat na koji se oslanjala stao. Kad je primijetila da ne radi, nazvala nas je u panici – prisjeća se Lebarović.

Na pitanje koji mu je najdraži sat, Lebarović bez razmišljanja izdvaja one s pravim starim mehanizmima.

-Među najdražima su mi sat na tornju crkve svetog Marka i onaj na Pravnom fakultetu u Ćirilometodskoj. To su pravi stari mehanizmi, koji idu tik-tak i jednostavno rade i pokazuju vrijeme. Zanimljivo je da je upravo za popravak sata na Pravnom fakultetu trebalo oko šest mjeseci – kaže.

Rado prenose svoja znanja

Lebarovići su za svoj rad primili mnoga priznanja i nagrade. Štoviše, od 2009. godine njihova radionica uvrštena je na popis zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara, što potvrđuje rijetkost ovakvih urarskih obrta.

-Od samih početaka sudjelujemo na Zagrebačkom obrtničkom sajmu i predstavljamo urarsku struku. Ove godine izložili smo javni sat u fazi izrade. Svake godine do sada moj otac, danas 90-godišnjak, bio je na svakom sajmu, ove godine prvi put nije, zbog manjih zdravstvenih problema – govori Dalibor.

Slaže se da u obrtništvu ima mjesta za sreću i kruh, ali samo uz trud i predanost. Žalosti ga što za ovaj zanat ne postoji formalna škola, pa se boji da će s vremenom nestati i interes za njega.

Hoće li posao jednog dana preuzeti četvrta generacija, Daliborov sin ili kći, pokazat će vrijeme, ali ljubav prema satovima i zanatu već sigurno kuca u njima.