Franjo Jagunić (64), obrtnik iz Jastrebarskog, nije „samo“ urar. On je inženjer elektrotehnike, vatrogasni časnik I. klase, osnivač Aero kluba Jastreb i SKI kluba u Jastrebarskom, aktivan član Streljačkog kluba te član Skupštine i Poslovnog odbora Ceha uslužnih djelatnosti u Udruženju obrtnika Jastrebarsko.

Kad svemu tome pridodamo i sudjelovanje u Domovinskom ratu, postaje jasno da je Franjo svestran čovjek koji ne bira lakši put već se hvata u koštac sa izazovima i ispunjava svoju svrhu.

Tijekom života primio je brojna priznanja i zahvalnice za svoj rad na različitim područjima, no posebno mu je drago ono Udruženja obrtnika Jastrebarsko, dodijeljeno povodom 50. obljetnice Udruženja, za značajan doprinos razvoju i promicanju obrtništva.

Od struje do satova

Franjo se školovao u Školskom centru za strojarstvo i elektrotehniku u Klaićevoj, a potom i na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, smjer industrijska elektrotehnika.

Školstvo je tada, ’70-ih godina bilo jako napredno – prisjeća se Franjo svojih školskih dana – počeli smo s elektronskim cijevima, a završili s integriranim krugovima. Tehnika je išla nevjerojatnom brzinom, a školovanje ju je pratilo – kaže.

Nakon fakulteta stažirao je u poduzeću „Jaska-vino“, a potom radio u tvornici traktora RO “Torpedo” Progres – Jastrebarsko, gdje je kao jedan od voditelja u službi održavanja upravljao timom od 15 vrhunskih majstora iz raznih područja od elektroničara, električara, vodoinstalatera, finomehaničara, automehaničara… Kaže da je tamo najviše naučio – na terenu, među ljudima i na konkretnim problemima.

Godine 1991. pridružuje se Narodnoj zaštiti, prelazi u redove policije i odlazi u Domovinski rat. Vraća se 1993. godine s idejom da otvori RTV servis. Tad dobiva neobičnu ponudu – poznati urar Zlatko Fuketa iz Samobora tražio je naučnika za ispostavu u Jastrebarskom. Franjo, koji ne odbija priliku za stjecanjem novih znanja ovu ponudu prihvaća.

Tri godine kasnije, majstor Fuketa mu ustupa radionu, ali ga nastavlja podučavati i biti mu stručni mentor.

Moj majstor je bio doma u mehanici, a struju nije volio. Ja sam bio suprotnost pa smo se dobro nadopunjavali – prisjeća se Franjo.

Nakon godina rada stekao je uvjete i položio majstorski ispit za urara, uz podršku mentora Ivana Puzaka i majstora Pečanića, čiju je radionu koristio za završni ispit.

Tu je veliku ulogu odigralo Udruženje obrtnika Jastrebarsko koje je omogućilo predavanja i tečajeve u svojim prostorijama. Tad sam shvatio koliko su takve institucije važne i odlučio da želim sudjelovati, pomagati i doprinositi gdje god mogu – kaže.

Radionica puna priča

Službeno, Franjo je svoj obrt otvorio 1996. godine i od tada radi bez prestanka – izuzetak su bili dani vojne operacije „Oluja“. Njegova radionica pravo je malo tehničko carstvo – na jednoj strani radio-aparat iz 1954., iznad njega magnetofon iz ’50-ih, pokraj moderni autoradio, dva televizora, kućno kino, mikrovalna pećnica, a na njoj gramofon na kurblu. U kutu je električni pastir, a zidovi su prepuni satova od drvenih kukavica do baterijskih.

– Volim svoj posao jer nije monoton. Svaki dan donosi nešto novo – možda sat kakav još nisam vidio, ili najnoviju tehnologiju. Ovo nije posao za brzo bogaćenje, ali ako želiš raditi, gladan nećeš biti. Samo treba znati – radnog vremena nema – objasnio je.

Danas, kaže, više ne radi do ponoći kao nekada, ali posao je i dalje fizički i psihički zahtjevan.

Ljudi ne vjeruju koliko je teško sjediti za stolom dva sata u komadu. Moraš biti miran, strpljiv i ne smiješ se ljutiti ako ti nešto ne ide – govori.

Odlučio je postaviti granice:

– Ne radim elektronske ni pametne satove. Za to nemam znanja ni opremu. Držim se onog kaj znam.

Osim klasičnog servisiranja, održavanja i popravaka, poseban mu je užitak obnavljati staru kulturnu baštinu.

– Pokušavam sve obnoviti što vjernije originalu. Surađujem s obrtnicima drvne struke koji mi pomažu restaurirati kućišta, tako nudimo kompletnu uslugu – rekao je.

Svaki predmet ima svoju priču

– Jednom sam od čovjeka sa sela dobio stajaći sat koji se zove „pila“. Takav sat sam vidio samo u knjigama. Čovjek nije bio svjestan kakav raritet iz 1800-e ima. Nisam mislio da ću u svom životu imati priliku uživati radeći na takvom jednom vrijednom, dragocjenom i rijetkom primjerku. U ruke mi je jednom došao gramofon na navijanje, ko’ u crno-bijelim filmovima. Kutija je bila napravljena od ružinog drveta. Bio je specifičan po tome što je imao ormar s dva krila vrata, kako su se ta vrata otvarala tako se zvuk pojačavao i smanjivao. Bio sam presretan kad sam ga uspio složiti i onda sam si pusti ploču “Mala Florami” i uživao – opisuje.

Od svakodnevnih kvarova do povijesnih rariteta

Najčešće popravlja klasične ručne satove, digitalne ili s kazaljkama. To su mali, svakodnevni popravci koji ne traju dugo, ali ljudima puno znače. Teže popravke, poput zidnih satova, ponekad ostavi da čekaju.

– Nema više kvalitetnih uređaja kao nekada. Ljudi to znaju i zato donose stare aparate, žele ih sačuvati baš onakvima kakvi su bili – tvrdi.

Iako je danas teško doći do dijelova, Franjo je uspio obnoviti i radio aparat iz 1954. godine – velik, drven, s gramofonom na vrhu. – Ljudi se čude da još radi, a onda se zapitaju, hoće li današnja tehnika izdržati 50 godina?

Što muči obrtnike danas?

– Problem je što se obrtnici često žale jedni drugima, ali ne sudjeluju u radu Udruženja ili Komore gdje bi mogli nešto i promijeniti. Ima puno korisnih seminara, predavanja, edukacija – samo treba doći i uključiti se. Ako ne kažeš što te muči, ništa se neće riješiti.

Kao dugogodišnji član i aktivist, Franjo apelira na kolege da se više uključe jer sustav kad zna za problem može pomoći. Franjo je za sve svoje zasluge lani dobio priznanje Obrtničke komore Zagreb – Srebrna diploma. 

Budućnost urarstva?

– Danas je teško naći kvalificiranog radnika. Mladi često misle da znaju, ali ovo je zanat koji se uči cijeli život. Ako ne pratiš razvoj, tehnologija te brzo pregazi – govori.

Franjo ima dva sina – jedan je kuhar, a drugi je krenuo njegovim stopama, no radi kod urara u Zagrebu zbog bolje plaće.

– Iskreno, nisam optimist po pitanju budućnosti servisa. Kad nas nekolicina otiđe u mirovinu, bojim se da će popravke zamijeniti – bacanje – rekao je.

Unatoč tome, vjeruje da ima nade.

– Kolege mi kažu da imaju šegrte koji su osviješteni, znatiželjni i rado uče. Ako budu dovoljno pametni da pokupe znanje majstora, moći će jednog dana dobro živjeti. Cijene usluga sve su više i sve ih je teže dobiti. Što se urarske struke tiče nadam se da neće izumrijeti jer netko treba popravljati i skupocjene Rolexe – zaključio je.