Izletište Suhina hrani Zagrepčane više od 100 godina: ‘Neki već treću generaciju dolaze kod nas’

Godina je 1919. Prvi svjetski rat je tek završio, svijet pokušava ponovno stati na noge. Zagreb postaje dio nove države – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U Hrvatskom narodnom kazalištu izvodi se Zrinski, Miroslav Krleža objavljuje zbirku novela Hrvatski bog Mars, osniva se Zagrebački nogometni savez.

Grad, iako osiromašen, diše punim plućima – otvaraju se obrti, kavane i gostionice, mnoge s vjerom da će potrajati generacijama. Upravo tada, prije više od stoljeća, prvi put vrata otvara jedna birtija, krčma, gostiona – kaže nam Nikola Sedmak, gazda Izletišta “Suhina”.

Danas, nakon pet generacija, njihova se priča nastavlja – mirisima, okusima i obiteljskom tradicijom.

Od stovarišta do gostione s domaćom atmosferom

Izletište koje je dobilo ime po prezimenu pradjeda Josipa Suhine zapravo se dogodilo usput.

Moj pradjed Josip iz Jakovlja želio je na obali Save, današnje Rakitje, otvoriti stovarište drvnog materijala kojeg su flosari Savom dopelavali z Savinjske splavima. Naravno, ko u svakog našeg čoveka, tu se odma javlja potreba za nahraniti i napiti sve te ljude pa, normalno, kreće i birtaški posel. Reklo bi se – ugodno s korisnim – priča Nikola.

Kako je transport drva Savom jenjavao, Josip se sve više posvećivao gostionici.

Pradeda je rano ostal udovac, tak je tražil žensku ruku f hiži pa je pradabka Anđela došla, verovali ili ne, z Savinjske na flosu ko kućna pomoćnica. Pošto je, po pričama, bila feš ženska, ni dugo trebalo da se f okekima zacakli, da zaiskri između nje i Jože. Brzo je došel moj djed Francek na svet. Joža je nažalost preminul, pa je prabaka nastavila posel. Iz tih vremena se ustvari i ustalio naziv – Kod Suhinke, Suhinki… – veli Nikola.

Na ‘Dvorištu’ s četiri generacije uvijek je izazovno

Za prabaku Anđelu svi su govorili da je bila prava gazdarica, a Francek je, baš kao i svi u obitelji, odrastao u birtiji. Nakon što je oženio Zoricu, nastavio je voditi gostionu, pod čvrstom ženskom rukom.

Njihova kći Maja, treća generacija, naslijedila je posao s mužem Vladekom. Danas su štafetu predali Nikoli i njegovoj supruzi Ani.

Trenutno je na „Dvorišču“ 4 generacije: babica Zorica (89) – nadzor, tata (deda) Vlado (71) – nabava, Nikola (45) i supruga Ana (45), te sinek Fran, tzv. Francek (20) – izvođači.

Nikola je završio školu za konobara i kaže da je kod njega sve išlo prirodno, kockice su se same slagale. No, priznaje da rad u i s obitelji nije uvijek jednostavan.

To vam je u isto vreme i blagoslov i križ, tim više kaj se 4 generacije skup budiju i skup ideju spat. Birtija nam je dnevni boravak takoreč, di provodimo i do 14–15 vur dnevno skup, pa je i samim tim već izazov. Teško da bute f tom rasponu godina našli isto mišljenje – kaže Nikola sa smiješkom.

Gdje se dobro jelo uvijek se i dobro feštalo

Zanimljivo je da se jelovnik kroz godine nije puno mijenjao. Dodana su neka jela poput zagrebačkog i bečkog odreska, ali u osnovi se drže onoga što znaju – domaće kuhinje: pohani picek, krvavice, pečenje, češnjovke, pečenice s dinstanim zeljem, štrudle, cvečinknedli…

Suhina se nije isticala samo dobrom hranom, već i posebnom atmosferom, onom obiteljskom, prijateljskom.

To je jedna od stvari na koju smo najponosniji – po familijskoj atmosferi. Bitno nam je da naši gosti to osjete, da se povežu s nama na taj način. Jer meni osobno, to je možda i glavna filozofija ovog posla i naše dugogodišnje tradicije, naravno, uz uslugu i klopicu – govori.

U vremenu kad je internet preuzeo pažnju i udaljio nas jedne od drugih, upravo je to druženje ono što nam najviše nedostaje.

Po pričama starijih i iskusnijih, nekad se bolje feštalo. Ovo danas je, bi rekli, „luk i voda“. Mijenjala su se vremena, države, gradovi – a tako i gosti, i mi s njima. Naravno, svako vreme nosi svoje, ali imam osjećaj da su naši gosti, kad su tu pri nama, navek nekak isti – neopterećeni, dobre volje, veseli. Pa to i nama dela posel i prilagodbu puno lakšom – govori Nikola.

Tajna dugovječnosti – što drži Suhinu na nogama?

Nedavno je Izletište „Suhina“ nagrađeno priznanjem „Najstariji obrt“, što je ključno za toliku dugovječnost?

Da je neko to rekel Joži, mislim da bi ga pogledal i blago se nasmijal. Prek sto let, veliš? Al eto, tu smo. Da malo filozofiram, mislim da je odgoj i odrastanje na našem dvorišču najviše utjecalo na dugogodišnju tradiciju. Niko se od nas ni bojal preuzeti štafetu, nastaviti delati. Nekak se sve to poklapa i s gostima čije familije isto, neke već i treću generaciju dolaze nama. Kaj se opet nekak poklapa i sa smjenom naših generacija. Morti i sam odnos sa svima njima – ležerni, familijski, pajdaški. Teško reč, morti su se samo zvezde negde gore poklopile pa nas posrećilo. No, kak got da je – tu smo. I nadamo se da buju i sledeće generacije prepoznale potencijal ovakvog familijskog posla i nastavile dalje – zaključio je.