Ljiljana Stanko rođena je u obitelji za koju se moglo reći „što oči vide, ruke naprave“. Izložena šivanju i raznim tehnikama ručnih radova i sama se vrlo rano počela za njih zanimati.
Još kao osnovnoškolka počela je plesati u folklornom ansamblu HKUD-a „Petar Zrinski“, gdje se zarazila ljubavlju prema nošnji i tradiciji. „U istom društvu od 1994. godine djelujem kao voditelj i koreograf. Godinama, uz koreografski i voditeljski rad, educiram članove društva o održavanju vrbovečke nošnje i izradi tradicijskog nakita. Od kraja 90-ih godina prošlog stoljeća obilazim vrbovečko područje, proučavam i zapisujem igre, običaje, pjesme, plesove i nošnju vrbovečkoga kraja, što je rezultiralo pisanjem i izdavanjem knjige „Vrbovečka nošnja“, priča Ljiljana Stanko.
Fotografija: Branko Brkljač/Ivomi produkcija
Prilikom pisanja se vodila mišlju i željom da svatko tko želi izraditi vrbovečku nošnju može to učiniti upravo na temelju uputa iz knjige. „U knjizi se nalaze krojevi svih opisanih nošnji, a postupci izrade su potkrijepljeni s 485 fotografija. Knjiga sadrži i sve ostale detalje koji pripadaju nošnji, kao što su donje rublje, obuća, nakit, oglavlja i slično“, pojašnjava.
Fotografija: Branko Brkljač/Ivomi produkcija
Kako bi se očuvale tradicijske tradicijske vještine, vodila je mnogobrojne radionice i tečajeve, kao što su: radionice rozanja, izrade vrbovečke poculice, tradicijskog nakita od staklenih perli, čipke na batiće, izrade ftičeka od perja, ukrašavanja pisanica šlingom, vunom i svilom, zatim i radionice necanja, zlatoveza, različitih tehnika vezenja i pletenja, kukičanja i izrade sunčane čipke, krojenja i šivanja. Autorica je i suautorica mnogobrojnih etnografskih izložbi, a sve ono čime se obrt danas bavi teško bi mogla izraditi sama zbog čega se po potrebi uključuju i ostali članovi obitelji. Drvene dijelove kao što su okviri i škrinjice izrađuje suprug. Sin uskače pri snovanju i navijanju osnove na tkalački stan, a kćer kod izrade nakita i finalizacije nošnji.
Osim izrade novih nošnji i oglavlja, obrt se bavi i rekonstrukcijom i održavanjem starih nošnji. „Specijalnost nam je rozanje, tehnika izrade sitnih nabora karakterističnih za vrbovečko područje, čime se kod nas više nitko ne bavi. Kod izrade novih nošnji koristimo sve tradicijske tehnike kojima su se nekad nošnje izrađivale. Po potrebi tkamo, prebiremo i duplamo na tkalačkom stanu, pletemo, kukičamo, vezemo, necamo, izrađujemo zlatovez, čipku na batiće te sunčanu čipku. Koristimo se prirodnim materijalima od kojih su i nekad izrađivane nošnje“, priča.
Fotografija: Branko Brkljač/Ivomi produkcija
Osim nošnji, istim tehnikama izrađuju i suvenire: nadstolnjake, ukrasne i uporabne jastučiće punjene košticama od višanja, lanom, lavandom ili hmeljom, bookmarkere, torbice, lutke, drvene škrinjice, tradicijski nakit, božićne i uskršnje ukrase. Ovisno o zahtjevnosti, za izradu proizvoda treba od 1 do čak 220 sati, koliko je bilo potrebno za izradu jedne haljine za nošnju vrbovečkog kraja. Njihovi proizvodi se trenutno mogu naći u Vrbovcu, u Zagrebačkoj ulici 131, a sredinom godine bit će dostupni u Galeriji Turističke zajednice Vrbovca.
Fotografija: Branko Brkljač/Ivomi produkcija
